Zahtevaju stalno prilagođavanje zaposlenih i drugih resursa. Proces prilagođavanja promeni se ne dešava „preko noći“, a zaposleni reaguju na njih na različite načine. Neko će se sasvim dobro prilagoditi, dok kod mnogih ljudi može doći do pojave otpora. Neki od razloga za otpor mogu biti sledeći:
· Tradicija - često je veoma zahtevno promeniti uobičajeni način rada, metod ili tehnologiju, pa se držimo onoga: „ Mi to radimo ovako”.
· Uloženi trud i novac su uobičajeni „kameni spoticanja“ pri inovacijama. Teško je naći alternativnu mogućnost za korišćenje resursa u nekoj drugoj nameni (oprema se često kupuje za specifičnu delatnost, fabrike se opremaju na isti način, zgrade se uglavnom grade za određene namene).
· Strah od promene - bojazan može biti veća od posledica koje promena nosi, a ne od same promene (selidba u drugo mesto ili promena položaja i uticaja u grupi)
· Sumnja u svoje sposobnosti - nismo sigurni da li ćemo moći da odgovorimo na izazove koji se pred nas postavljaju.
· Prikriveni lični interes - mišljenja sam da je inercija najveća što smo više lično ili profesionalno uložili u radna mesta ili zajednicu. Vrlo često nismo ni svesni da se ne menjamo jer nam odgovara trenutna pozicija. Zašto bi sebe izlagali „novotarijama“ koje mogu da poremete našu trenutnu ulogu i da nas izvedu iz „zone komfora“, u kojoj nam je ako ne uvek prijatno, barem poznato.
Da bismo postigli ono što želimo, ne možemo ostati ono što jesmo. Ovo su samo neki od potencijalnih uzroka, koji „zaustavljaju“ prilagođavanje. Koji su vaši?
Katarina Popović, H.art development center