Pre probe, kao uostalom i pre realnog nastupa uradite vežbe za artikulaciju i vežbe za disanje.
Neka u vašoj probnoj publici budu oni, koji će realno i iskreno sagledati vašu izražajnost. Korisno je da u probnoj publici budu osobe, koje ne znaju mnogo o onome o čemu ćete govoriti, jer će baš oni moći objektivno da ocene vaš učinak.
Spisak pitanja koje treba da postavite svojoj probnoj publici prilikom procesa uvežbavanja javnog govora:
· Da li je početak probudio vašu radoznalost?
· Da li je tokom izlaganja ostvaren kontakt očima?
· Da li je bilo dovoljno primera da sve učine jasnim?
· Da li je bilo razgovetno i jasno? Da li je bilo razložno, da li ste lako mogli da pratite tok mojih misli?
· Da li je bilo dovoljno varijacija u tonu i ritmu?
· Da li je bilo dovoljno humora? Da li su pokušaji da se bude duhovit bili prirodni ili pomalo nezgrapni?
· Da li ste primetili nešto što vas nervira? Coktanje jezikom, prečesto gutanje pljuvačke, premeštanje s noge na nogu?
· Da li je bilo suviše poštapalica (ovaj, znači, aaaaa i sl)?
· Da li se završilo na vreme?
Pripremite se da nakon izlaganja odgovorite na pitanja ukoliko ih publika ima. Nemojte dozvoliti da izgledate zatečeno. Čak i ako dobijete nezgodno pitanje, potrudite se da delujete staloženo. Zahvalite se na pitanju, pohvalite pitanje, izbegnite odgovor ako ne želite da ga date. Dobar govornik će uvek nametnuti svoju temu, ali tako da taj prelaz ne deluje suviše grubo i agresivno. Sve vreme dok ste pred publikom, vi ste u fokusu. Često se dešava da se ljudi kad završe svoje izlaganje suviše opuste. Kad im publika postavi neko pitanje sve loše navike isplivaju na površinu – poštapalice, pogled koji nije fokusiran i drugo. Prilikom pripreme pokušajte da predvidite pitanja, osmislite odgovor i na ono pitanje za koje se najiskrenije nadate da vam neće biti postavljeno.
Na kursu javnog nastupa bio je jedan gospodin, predsednik udruženja pacijenata obolelih od jedne teške bolesti. Pre nego što je otišao na medijski nastup, napravili smo probu. Predložio je da uradi sledeću stvar – šta god da ga novinarka pita na početku gostovanja, on će istaći ono što smatra najvažnijim. Probao je pred nama mentorima i pred svojim kolegama iz udruženja, zaista je delovalo sugestivno. Svi smo ga podržali u toj nameri. Kada je počelo gostovanje, novinarka mu je istovremeno postavila nekoliko pitanja (Kako ste vi saznali da bolujete od ove teške bolesti, koliko je važna podrška porodice, koji simptomi ukazuju na ovu bolest). On je, prema našem dogovoru, zastao i rekao ono što je pripremio: „Pre nego što odgovorim na vaše pitanje, moram da istaknem da je za naše udruženje danas veoma tužan dan. Našem članu je preminuo otac samo zato što živi u Srbiji. U svim drugim zemljama njemu je dostupna terapija, koja omogućava normalan nastavak života“.
Slobodan Roksandić, Institut MAIN POINT